Plesna scena.hr

Kolorističke intervencije

Ljiljana Zagorac i Roko Nejašmić: Spirale, plesna predstava/izložba, koprodukcija llinkt! Plesni projekt i Centar za kulturu Trešnjevka

• 
  
  U ponedjeljak, 7. veljače 2011, u galeriji Modulor premijerno je izvedena predstava Spirale. Iako se podnaslovom – Featuring Liz Bluebeard – referira na prijašnji projekt Ljiljane Zagorac: Modrobrada snaga plesa, osobno ne vidim poveznice, a radije ih i ne bih tražila.
  
  Predstava/izložba Spirale izvedbeni je solo Ljiljane Zagorac, plesačice koja je 1990-ih vrlo osebujno i zapaženo vratila na hrvatsku scenu tu intimnu autorsku formu karakterističnu za suvremeni ples, a iznimno prisutnu u Zagrebu u razdoblju između dva rata. Usudila bih se reći da su njezina djela poput Surovi ples ili Ples zatvorenih očiju i tematski i formalno značile bitan pomak na domaćoj plesnoj sceni.
  
  Ljiljana Zagorac u svojim je solo nastupima često pozivala ili bivala pozvanom na suigru s glazbenim ili likovnim umjetnicima u prostor poput glazbenog studija ili likovnog ateljea, i iako u posljednje vrijeme plesačica rjeđe izlazi u javnost, nastup u galeriji Modulor nas je podsjetio na ta – njezina vremena.
  
  Akademski slikar Roko Nejašmić izložio je tri platna na kojima je motiv spirale (uvojnice, zavojka) iskazan poput zapletenih crijeva, ali nekako živih, poput velike zmije koja se skutrila u nekom tamnom, vlažnom prostoru utrobe, naše galaktičke nutrine. I glazba Ivana Šarara je tamna, organska, poput nekog dubinskog tam-tama. U tom prostoru slike i zvuka živa je plesačica – Ljiljana Zagorac i svjetlo Zdenka Trandlera, koji se međusobno prizivaju i nadopunjuju u nepredvidivoj interakciji. Trandler koristi live projekciju jednog postojećeg, izloženog platna na prazno platno, pri čemu intervenira koloristički ali i figuralno jer, primjerice, u jednom trenutku ugrađuje plesačicu u projiciranu sliku.
  
  Ljiljana Zagorac pak unutar vizualnih i svjetlosnih spirala nalazi svoje; preuzima ih sa slike, preko šake prenosi na ruku i dalje, ili otkriva svoje spirale, one unutar tijela, pokrenute unutarnjim impulsom koji je zapravo izazvan mantričkim ritmom glazbe… Pulsirajući zvukom i upijajući ili reflektirajući svjetlo, tijelo i slike se stapaju u homogeno tkivo doživljaja.
  
  © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 10. veljače 2011.

Piše:

Maja
Đurinović