Plesna scena.hr

Nestabilnost vidljivog

Paces, koncept i koreografija: Petra Zanki & Britta Wirthmüller

• 
  
  Solo Paces dio je projekta Antibodies Cycles, kojim autorice Petra Zanki i Britta Wirthmüller tematiziraju tijela koja „propadaju kroz matrix onoga što uobičajeno prihvaćamo ili vrednujemo kao moguće“. U središtu projekta tako su ona marginalna tijela koja su poput Minotaura gurnuta daleko od pogleda u labirinte društva, kako ne bi uznemirila postojeće društvene/tržišne/političke sustave. Antbodies Cycle istražuje, na primjer, tijela bez određenog spola, napuštena tijela ili tijela koja podnose nasilje, tako što pokušavaju shvatiti njihov način postojanja mijenjanjem vlastitih principa kretanja i tjelesnih koncepata.
  
  Paces se odvija u akromatskom prostoru bijelog studija, s plesačicom u sivom. Nekoliko pramenova dima na početku dovoljno je da dovede u pitanje ono što je vidljivo, da pomakne prostor i razrijedi tijelo. Poluprozirna projekcija pejzaža snimljenog kroz vlati trave lagano titra na zidu i u odrazu u ogledalu, a u drugom dijelu izvedbe minimalistička glazba Philla Niblocka repetativno puni prostor.
  
  Koreografija se odvija u serijama i laganim varijacijama najjednostavnijeg mogućeg pokreta – njihanja. Isprva, to je lagani prijenos težine, u koji se postupno uključuju ruke, a potom se dodaje element kruženja oko tjelesne osi. Njihaj, kada iscrpi svoj momentum, seli se na drugi dio tijela, na ruke, na kukove ili glavu, a u određenim trenucima doživljava gradaciju kako za sobom povlači torzo i leđa. Njihanje i varijacija izvode se mehanički, apstraktno – analitički, s vidljivom dubokom, gotovo mističnom koncentracijom, ali bez prepuštanja pokretu, bez dopuštanja da pokret ponese bilo dalje u prostor, bilo u emociju. Čista i precizna struktura koreografije tako je potpuno minimalistička, a u toj svojoj čistoći, kao i diskretnoj prisutnosti plesačice, postaje poetična.
  
  Ono što se na početku doživljava kao mehanički pokret, trajanje i arhitektura njihaja dovodi do neprekidne nestabilnosti vidljivog. Na paradoksalan način svojstven minimalizmu izmjena varijacija-repeticija izvlači na površinu, preko prozračnih slojeva variranog pokreta, esencijalnu kvalitetu ljudskosti koja stoji iza izvedbe.
  
  Paces možemo gledati kao čisti koreografski formalizam ili kao vizualno-zvučnu instalaciju, a možemo i kao performans s politički angažiranom temom tijelo-antitijela. S kojeg se god od tih polazišta krene, Paces se vraća na svoju ishodišnu ideju, što dovoljno govori o promišljenosti, dorađenosti i višeslojnosti ovoga rada.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 30. studenoga 2011.
  
  Read the English version of the text

Piše:

Iva Nerina
Sibila