U suvremenom plesu često govorimo o pomicanju granica tijela, prostora i percepcije. No malo je umjetnika koji su te granice istraživali, u doslovnom smislu, izvan gravitacije. Francuska koreografkinja i istraživačica pokreta Kitsou Dubois jedna je od rijetkih koja je ples povezala sa svemirskim istraživanjima, znanošću i iskustvom bestežinskog stanja. Njezin neobičan umjetnički put započeo je 1990-ih. U to vrijeme bavila se akrobatskim predstavama na pročeljima zgrada, istraživala pokret u neobičnim uvjetima, u tami ili uz različite svjetlosne promjene. Radila je u situacijama u kojima tijelo gubi uobičajene orijentire i mora pronaći nove načine snalaženja u prostoru. Upravo ju je to iskustvo dovelo do neočekivane ideje; plesne tehnike mogle bi biti korisne astronautima.
Naime, tijekom svemirskog leta astronauti prolaze kroz kratko razdoblje dezorijentacije. Tijelo gubi osjećaj gdje je gore, a gdje dolje. „Izradila sam prijedlog za obučavanje astronauta služeći se tehnikama plesa jer sam spoznala da u jednom trenutku leta astronauti ne znaju gdje su im noge, gdje glava. Postoji uistinu problem orijentacije. Ne traje dugo, ali postoji.” objašnjava. Kitsou Dubois je zaključila da plesači, naviknuti na neobične situacije i promjene oslonca, posjeduju specifične sposobnosti prilagodbe koje bi u takvim uvjetima mogle biti dragocjene. S tom idejom razvila je projekt treninga astronauta kroz plesne tehnike. U to vrijeme ideja o umjetnosti u svemiru bila je gotovo nezamisliva, no ideja o obučavanju već je bila prihvatljivija. Uz potporu francuskog svemirskog centra i Ministarstva vanjskih poslova, uspjela je otputovati u NASA-u i ondje započeti suradnju sa znanstvenicima koji su proučavali ponašanje ljudskog tijela u bestežinskom stanju.
Dolazak u NASA-u nije bio jednostavan. „U to vrijeme, mislim da je danas još i gore, ali u to vrijeme bila sam žena, plesačica, Francuskinja, dakle u NASA-i nije me dočekao crveni tepih. Sve je bilo strogo povjerljivo.” – prisjeća se Dubois. Nije bila ni znanstvenica ni astronautkinja i to u vrlo zatvorenom, strogo povjerljivom okruženju. Ipak, znanstvenici koji su se bavili istraživanjem ljudskog ponašanja u svemiru prepoznali su vrijednost njezinih ideja i otvorili joj vrata laboratorija i istraživačkih programa. Nakon tog prvog susreta, u Francuskoj joj je omogućeno sudjelovanje u paraboličnim letovima, jedinom načinu da se bez odlaska u orbitu iskusi bestežinsko stanje. Parabolični let funkcionira tako da avion najprije naglo ubrza i strmo se uspinje. Zatim, na vrhu parabole, gasi motore. U tom kratkom trenutku između uspona i pada nastupa nulta gravitacija. Tijelo se odvaja od poda, a sve u kabini počinje lebdjeti. Taj trenutak traje oko dvadeset i pet sekundi, nakon čega se avion ponovno ubrzava i gravitacija se vraća.
Iako traje kratko, taj trenutak bio je presudan za Kitsou Dubois. Nakon prvog leta shvatila je da je to iskustvo koje želi nastaviti istraživati. Bestežinsko stanje otvorilo joj je posve novu percepciju tijela. U takvom prostoru tijelo se ne ponaša kao u vodi, ali ni kao na kopnu. Kitsou Dubois slikovito opisuje: „Kad nakon leta siđete iz aviona, osjećaj bestežinskog stanja mogao bi se opisati kao da ste u vodi bez vode tj. možete se kretati u svim smjerovima, ali nema vode. Voda ipak pruža otpor, voda vas podupire, postoji gravitacija. Dok u bestežinskom stanju toga nema. Nešto izuzetno jer isprva imate osjećaj da se sastojite samo od očiju, tijela nema. Vi ste sami prostor.“ Za plesača, to znači potpuno novo iskustvo pokreta. Na Zemlji se ples često definira kao borba s gravitacijom. Plesači pokušavaju biti lakši, fleksibilniji, brži, kao da žele pobjeći od težine. U bestežinskom stanju događa se suprotno. Ondje nema težine od koje treba pobjeći. Umjesto toga, tijelo mora naučiti kako se uopće kretati u prostoru bez oslonca. Nakon prvih letova, Dubois se suočila s praktičnim pitanjem: kako pripremiti plesače za takvo iskustvo? Letovi su bili rijetki i teško dostupni, a svaka sekunda u bestežinskom stanju bila je unaprijed određena. Nije bilo prostora za improvizaciju.
Zato je počela eksperimentirati s radom pod vodom. Voda, iako nije isto što i bestežinsko stanje, pruža sličan osjećaj sporog, kontinuiranog kretanja bez naglih padova. Tijelo u vodi gubi dio težine, a pokreti postaju mekši i produženiji. Rad pod vodom ubrzo je prerastao iz pripreme u samostalno umjetničko polje. Kitsou Dubois počela je stvarati podvodne koreografije, snimati filmove i izvoditi predstave u bazenima koje je ponekad potpuno zamračivala, kako bi gledatelji izgubili osjećaj gdje se nalaze; u vodi, zraku ili nekom posve apstraktnom prostoru. No, najvažniji utjecaj bestežinskog stanja bio je na njezino razumijevanje tijela. Iskustvo bez gravitacije, kako kaže, potpuno ju je preokrenulo. Na Zemlji je svaki naš pokret organiziran tako da izbjegnemo pad. Gravitacija stalno djeluje, a tijelo i um neprestano rade kako bi održali ravnotežu. „Ovdje padate pod utjecajem gravitacije, svi naši pokreti su organizirani. Naš um i mozak organiziraju sve da ne bismo pali. Dok gore za to nema potrebe i to potpuno mijenja naš odnos prema mnogo stvari.“ Tijelo lebdi i svaki dodir postaje pokret. Ako dotaknete zid, odbijate se od njega. Ako dotaknete drugu osobu, oboje se počinjete kretati. Da biste ostali blizu nekoga ili nečega, morate se uhvatiti.
Nakon povratka na tlo, dugo je tražila način kako to iskustvo prenijeti u koreografski rad. Počela je razvijati pokrete u kojima gravitacija ne dominira. Umjesto spuštanja, naglašavala je uzdizanje. Umjesto naglih promjena smjera, tražila je kontinuitet i spiralno kretanje koje polazi iz unutrašnjosti tijela. Shvatila je da pokret ne nastaje samo na površini tijela, nego u njegovoj unutrašnjosti. Mi, kaže, često gledamo pokret izvana, ali zaboravljamo da se on zapravo događa iznutra, kroz mišiće, disanje, napetosti i opuštanja koja nisu vidljiva, ali su ključna. Iz tog istraživanja proizašao je i njezin kasniji rad u Circusnextu, suvremenom cirkusu. No nije ju zanimao spektakl ni virtuoznost sprava. Umjesto toga, željela je da publika vidi tijelo izvođača, njegovu prisutnost i kvalitetu pokreta, ne samo tehničku vještinu. U njezinim projektima plesači i cirkuski umjetnici rade zajedno, istražujući pokret koji nije vezan uz tlo ni uz spravu, nego proizlazi iz unutarnjeg iskustva tijela. Danas, nakon dugogodišnje karijere, Kitsou Dubois se nalazi u prijelaznom razdoblju. Sve rjeđe stvara vlastite predstave, a sve više radi kao dramaturginja i mentorica drugim umjetnicima. Posebno je zanima kvaliteta prisutnosti na sceni, preciznost pokreta i svijest o tijelu.
Na nedavnoj radionici u Pogonu Jedinstva u Zagrebu koju je vodila s mladim umjetnicama, rad se temeljio na osnovnim principima kretanja. Sudionice su se vraćale temeljima: osi tijela, odnosu između središta i udova, osjećaju tijela kao volumena u prostoru. „U radionici imamo djevojke na različitim stupnjevima, neke su više napredovale u radu, neke manje. Ponekad sam, na početku, bila pomalo obeshrabrena jer je teško ići od projekta do projekta koji su vrlo različiti i u različitim stadijima. No, malo pomalo mislim da je uspjelo, dobro je prihvaćeno.“ zadovoljno govori Kitsou Dubois. Takve teme možda zvuče apstraktno, ali upravo one, kaže, omogućuju tijelu da prenese značenje i ispriča priču.
Iako je nekoć redovito letjela u paraboličnim letovima, danas to više ne čini. Posljednji put se dogodio oko 2010. Od tada se svijet bestežinskih letova promijenio. Ono što je nekad bilo dostupno samo znanstvenicima i istraživačima, danas je postalo komercijalna usluga koju je moguće kupiti. No njezin rad nikada nije bio usmjeren na spektakularne efekte lebdenja. Nju zanima, kako tvrdi, vrtoglavica iznutra, intimno iskustvo tijela u prostoru bez oslonca. To nije umjetnost za velike dvorane i spektakle, nego za intimne prostore i koncentrirano iskustvo gledanja. Svoje dugogodišnje istraživanje dokumentirala je i u knjizi pod naslovom Bestežinski ples, u kojoj opisuje parabolične letove, podvodne projekte i vlastiti koreografski rukopis. Priča Kitsou Dubois pokazuje kako ples može nastati u prostorima u kojima ga najmanje očekujemo; u svemirskom avionu, pod vodom, ili u trenucima kada tijelo nema oslonac. U tim uvjetima, pokret se vraća svojim temeljima i postaje istraživanje percepcije, prostora i unutarnjeg iskustva tijela.
© Sandra Kopčić, PLESNA SCENA.hr, 27. veljače 2026.
