Plesna scena.hr

Ples izmiče rutini i vraća nas u stanje otvorenosti

Intervju: Rajko Pavlić u povodu pokretanja projekta Rituali s delfinima u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju

• U atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja je 16. veljače održan prvi performans u sklopu ciklusa Rituali s delfinima, novog projekta umjetničke organizacije Liberdance i Muzeja, koji najavljuju još pet intervencija u istom prostoru tijekom ove godine. Projekt potpisuje koreograf i umjetnički voditelj Liberdancea Rajko Pavlić, a u središtu prve intervencije doplutale su Skulpture neutralne plovnosti kipara Petra Popijača, nastale u okviru njegova doktorskog umjetničkog istraživanja. Muzejski atrij, s modelima morskih stvorenja koje lebde nad posjetiteljima, transformiran je u svojevrsnu podvodnu pozornicu. U središtu prostora postavljena je akvarijska instalacija s biomorfnom skulpturom koja, zahvaljujući kruženju vode i materijalu jednake gustoće kao voda, postiže stanje neutralne plovnosti, što znači da ne tone i ne izranja, nego lebdi. U tom međuprostoru između gravitacije i bestežinskog stanja plesači su gradili pokret koji nije ilustrirao skulpturu, nego je s njom ulazio u dijalog. U izvedbi su sudjelovali Lara Frgačić, Luna Lilek, Endi Schrötter, Jelena Braut, Esther Davies, Ljubica Maras, Ingrid Perković i Elena Tota. Razgovaramo s Rajkom Pavlićem o temama koje je performans nametnuo – tjelesnosti u digitalnom dobu, o ritualu kao izvedbenoj strategiji i o potrebi da se ples ponovno afirmira kao prostor intenzivne, svjesne prisutnosti.
  
  Projekt tematizira transformaciju tjelesne percepcije u kontekstu digitalne socijalizacije. Na koji način Rituali s delfinima artikuliraju tu promjenu?
  
  Rituali s delfinima nastali su iz potrebe da se preispita položaj tijela u suvremenim medijskim i tehnološkim uvjetima. Danas živimo u vremenu radikalne digitalne socijalizacije u kojem se perceptivni obrasci mijenjaju, a tjelesno iskustvo sve češće biva potisnuto ili instrumentalizirano. Tijelo se tehnicira, prilagođava ritmovima ekrana, algoritamskim logikama i fragmentiranoj pažnji. Kao plesnog umjetnika to me se izravno tiče jer je moj primarni medij upravo tijelo. Pitanje koje me zanima jest napuštamo li tijelo kao mjesto mišljenja, iskustva i odnosa? Postajemo li prije svega nositelji znakova i algoritamskih obrazaca? Metaforički rečeno, hoće li našim žilama u budućnosti teći krv ili algoritmi? Projekt je zamišljen kao umjetnički odgovor na tu situaciju. Ne kao ilustracija problema, nego kao tjelesna gesta otpora. Želim podsjetiti na spontanost življenja, na autentičnost i na izvornu dimenziju tjelesnosti koja prethodi svakoj tehnološkoj nadogradnji.
  
  Može li se prirodoslovni muzej u ovom slučaju promatrati kao aktivni sugovornik u promišljanju suvremene tjelesnosti?
  
  Hrvatski prirodoslovni muzej bavi se životom u najširem smislu, florom, faunom, evolucijom, čovjekom. Sam prostor atrija ima snažnu povijesnu i scensku dimenziju; ondje je nekoć djelovalo kazalište Amadeo. To je već samo po sebi slojevito mjesto susreta znanosti i umjetnosti. Presudan je, međutim, bio vizualni element, veliki modeli riba i delfina koji lebde u zračnom prostoru atrija. Taj zračni akvarij otvorio mi je mogućnost da prostor promatram kao metaforičko podmorje. Delfini su u tom kontekstu simbol igrivosti, komunikacije i inteligencije. Njihova komunikacija počiva na kratkim, preciznim signalima, ali i na gesti tijela. Gesta je i temelj plesa. Tijekom dana proizvedemo na tisuće nesvjesnih gesti, a plesači ih osvještavaju i transformiraju u svjesni izraz. Delfin tako postaje figura koja nas podsjeća na tjelesnu komunikaciju oslobođenu rigidnih kodova.
  
  Što za vas znači ritualizacija plesnog čina? Je li riječ o promjeni strukture izvedbe, promjeni kvalitete prisutnosti ili o drukčijem modelu odnosa između tijela, prostora i gledatelja?
  
  Ovdje ples nije predstava s jasnom podjelom na izvođače i gledatelje, nego ceremonijalni čin zajedničke prisutnosti. Ritual podrazumijeva izdvajanje iz svakodnevice i ulazak u prostor pojačane pažnje. Ne ustrajavam na transu ili ekstazi u religijskom smislu, ali ustrajavam na promjeni kvalitete prisutnosti. Igra je u središtu tog rituala, ona ima biološku funkciju, obogaćuje život i potiče razvoj, ali i društvenu funkciju jer stvara veze među ljudima. U igri mijenjamo logiku tijela, dopuštamo imaginaciji da preuzme vodstvo. Upravo ples postaje medij koji izmiče rutini i vraća nas u stanje otvorenosti. Simbolički je zanimljivo i to da se nalazimo u muzeju, prostoru sjećanja i znanja, dok prizivamo muze, među kojima je i Terpsihora, božica plesa. No taj priziv nije naravno doslovan, nego tjelesan: ostvaruje se kroz koncentraciju, slušanje i zajedničko disanje prostora.
  
  Koliko je u izvedbi prisutna improvizacija i kako strukturirate odnos između zadatka i slobode?
  
  Plesači rade unutar jasno postavljenog okvira – prostornog, vremenskog i glazbenog. Jedan od glazbenih primjera bio je, primjerice, Adagio za flautu u D-duru Wolfganga Amadeusa Mozarta, čija valovitost i protočnost evociraju podvodno kretanje. Unutar tog okvira improvizacija je ključna. Ne polazimo od unaprijed zadane koreografije, nego od zadatka: reagirati na situaciju, na gibanje skulpture, na prisutnost publike.
  
  Kako je došlo do suradnje s Petrom Popijačem i što vam je u njegovu radu bilo koreografski poticajno?
  
  S Petrom Popijačem susreo sam se kroz njegovo sudjelovanje na otvorenju haustor-galerije LiberSPACE koja se nalazi ispred mog plesnog studija, a vodi ju Tonka Maleković. Njegovo dugogodišnje istraživanje skulptura neutralne plovnosti, odnosno tijela čija je gustoća jednaka gustoći vode, pa lebde bez tonjenja i izranjanja, otvorilo je pitanje odnosa skulpture i gravitacije. To stanje neutralne plovnosti za mene je snažna metafora plesa. Plesač stalno pregovara s gravitacijom, nikada je ne može ukinuti, ali je može privremeno suspendirati ili preusmjeriti. Popijačeve skulpture, koje u instalaciji postižu gotovo levitirajući efekt, potaknule su me na promišljanje bestežinskog tijela kao koreografskog ideala. Suradnja je stoga bila dijalog dvaju medija, skulpture u pokretu i plesa.
  
  Ističete potrebu povratka spontanosti i autentične tjelesnosti. Kako ples u ovom projektu funkcionira kao prostor reafirmacije tjelesne svijesti u kontekstu digitalne kulture?
  
  Želim potaknuti publiku da osvijesti vlastitu tjelesnu prisutnost. Ako je suvremeni čovjek izložen stalnoj informatizaciji i medijskoj instrumentalizaciji, tada je vraćanje tijelu čin samozaštite. Spontanost, emocionalna otvorenost i sposobnost doživljavanja zadovoljstva nisu luksuz, nego temelj tjelesnog i duševnog zdravlja. U tom smislu Rituali s delfinima nisu samo umjetnički projekt, nego i poziv na ponovno uspostavljanje odnosa s vlastitim tijelom. Ne bijeg u nematerijalni svijet, nego povratak u živu, osjetilnu stvarnost.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 26. veljače 2026.
  

Piše:

Jelena
Mihelčić