Plesna scena.hr

Mali rituali međusobnog obnavljanja i iscjeljivanja

Umjetnička organizacija 21:21, Zagreb & Mirabelka, Ljubljana: Mandragora, kor. Petra Hrašćanec

• 
  
  „Izvedba koja lebdi između plesnog rituala i koncerta“ (iz programske najave) pod autorskim vodstvom Petre Hrašćanec okupila je mladu hrvatsko slovensku postavu plesačica suvremenog plesa (Valentina Miloš, Ana Kljujev, Núria Capella Florensa i Tina Benko) i dvojicu bubnjara i udaraljkaša (Marco Quarantotto i Nenad Kovačić), a njihov je scenski susret međusobno osluškivanje i dijalog. Oni su saučesnici u igri prizivanja praznanja i obreda neke tajne zajednice koja se opire AI dometima suvremene civilizacije. Mandragora je rijetka mediteranska biljka poznata u svijetu magije; čovjekolikog je korijena koji vrišti pri čupanju. Vezana uz mnoge tradicije, predaje i mistične prakse, korištena u narodnoj medicini i vradžbinama, ima različite efekte i delirijska svojstva.
  
  Predstava započinje vriskom iz mraka: mandragora je iščupana, njezino kušanje skriveno u mraku, a sluti se u snažnom zvuku bubnjeva, otvara neki drugi portal; iščekuje se djelovanje… Zvuk prelazi u šušketanje, a škrto svjetlo otkriva mistični prostor obilježen središnjim visećim elementom, golemim prozračnim žarnjakom koji u podatnosti visećih traka svjetlosnim promjenama daje dojam mekane spilje, ili artificijelne prašume (jedna nakupina tih kao otpalih traka je na podu) kroz koju se provlači izmaglica i glasovni zvukovi, neka praiskonska ozvučenja tijela proizvedena disanjem i pokretom ali i etno motivi koji u jednom trenutku poprime formu tužbalice.
  
  U tom tajanstvenom izoliranom prostoru samo njihove slobode četiri izvođačice započinju svoje igrive, male rituale međusobnog obnavljanja i iscjeljivanja. U prvom nježnom partnerstvu podrški, doticaja i trenja, i prijenosa energije, vidarice, mlade vještice, pokreću četvrtu, uplićući joj granu kao drugu, prirodnu vertikalu kralješnice. Jedno na drugo nastavljaju se različite, pomaknute igre ozvučene glasom ili nekom udaraljkom, ili skupljenim štapovima, granama, u stalnom dijalogu sa svjetlom i živom, treperavom spiljom i zvukom koji s vremena na vrijeme prijeđe u poticajne, ritualne ritmičke obrasce koji prožimaju grupu i pokreću prostor. Muzičari su smješteni na maloj pokretnoj platformi, nekoj vrsti splavi koja je u početku nevidljiva, negdje u mračnoj dubini fantastične prašume, da bi ih jedna radosna, razuzdana djevojačka igra s velikim pletivom povukla naprijed. Tu, usidreni pored plesačica postajući i fizički, scenski angažirani izvođači.
  
  Mali, kratki rituali se tako isprepliću u pažljivo vođenoj dinamici; iz grupne igre tjelesnog prepleta izdvoji se netko s novom slutnjom koju pokušava otkriti, prizvati iz nutrine i onda razviti uz podršku sestara. Taj tijek je u jednom trenutku naglo, hirovito prekinut, kao da je igra zamorena ili potrošena ili bez ideje razvoja. Predah, zajednička okrepa, pospremanje, preslagivanje priprema je za finalni ritual živahne, angažirane igre s granama cjepanicama usred koje počinje suptilno njihanje iz centra, erotski, vitalistički zaziv i krešendo grupnog, neobuzdanog tjelesnog pletiva do plodonosne žrtve, obješenjaka koji u noći krvavog mjeseca prosipa sjemenje nove mandragore.
  
  Mandragora je premijerno izvedena u Pogonu 12. i 13 prosinca 2025., nakon čega je imala i slovensku premijeru. Zanimljivo je da se u Zagrebu krajem prošle godine paralelno razvijala i dva tjedna ranije izašla predstava Uroborus Silvije Marchig bliskih postavki ženske zajednice vještičarenja i organske, primordijalne artikulacije tjelesnih zvukova koji pune izvedbeni krajolik. Kao eho neke snažne aktualne zajedničke potrebe za traženjem i očuvanjem zaigrane, šašave, nelogične mudrosti tijela i zemlje u posve drukčijoj stvarnosti?
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 6. ožujka 2026.
  
  Mandragora
  autorski koncept i koreografija Petra Hrašćanec
  izvode: Valentina Miloš, Ana Kljujev, Núria Capella Florensa, Tina Benko, Marco Quarantotto i Nenad Kovačić
  glazba Marco Quarantotto, Nenad Kovačić, dramaturgija Dimitrije Kokanov, scenografija Lovro Ivančić i Matej Kniewald, kostimografija Lovro Ivančić i Noa Kapchitz, dizajn svjetla Andrija Santro, dizajn zvuka Ognjen Zečević, grafički dizajn Petra Milički, trailer Ivan Idžojtić i Petra Šobak, snimka izvedbe August Braatz, fotografija Karla Jurić (925 STUDIO) i Darja Štravs Tisu, PR Anja Pletikosa (HR) i Slavica Tucakov (SI), izvršna produkcija Marko Turčinov (HR) i Slavica Tucakov (SI)
  produkcija 21:21 (HR), Mirabelka (SI)
  koprodukcija ZPC (HR) i Zavod EN–KNAP (SI)
  partneri POGON – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade (HR) i Društvo za suvremeni ples Slovenije (SI)

  Projekt je izveden uz financijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Ministarstva kulture Republike Slovenije, Grada Zagreba, Glavne uprave Grada Ljubljane (Mestne občine Ljubljana) te Zaklade Kultura nova.

Piše:

Maja
Đurinović