U Zagrebačkom plesnom centru 21. i 22. veljače održana je zagrebačka premijera druge produkcije novog umjetničkog kolektiva Yellowbiz Art Collective (YAC) pod nazivom Exit. Taj riječki kolektiv pojavio se tijekom prošle godine kao jedno od novih imena na hrvatskoj nezavisnoj plesnoj sceni (vidi ovdje). Čine ga troje umjetnika: Michele Pastorini, Valentin Chou i María Matarranz de las Heras, bivši članovi i solisti Baleta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, u razdoblju dok je ansambl vodila koreografkinja Maša Kolar. Nakon iskustva rada u sustavu nastavili su svoje umjetničke putove na nezavisnoj sceni, odlučivši razvijati vlastite autorske projekte i kolektivni umjetnički identitet. Njihova odluka da bazu svog rada zadrže upravo u Hrvatskoj dodatno je zanimljiva s obzirom na činjenicu da su svo troje strani državljani. Ipak, hrvatsku plesnu sredinu prepoznali su kao prostor u kojem žele graditi svoju umjetničku praksu i zajednicu. Time YAC postaje primjer međunarodnog umjetničkog kolektiva koji svoju djelatnost razvija lokalno, istovremeno zadržavajući snažnu povezanost s međunarodnim plesnim kontekstom.
Program Exit: Salopette i Next dvodijelna je plesna večer nastala u suradnji YAC-a i talijanske Cornelia Dance Company, a realizirana uz podršku Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, Zagrebačkog plesnog centra i Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, u okviru međunarodnog projekta Creative Currents: International Development Built by Sharing, uz financijsku potporu Zaklade Kultura nova. Dvije koreografije, Salopette i Next, tematski su povezane istraživanjem stanja nelagode i potrebe za promjenom. Premda estetski i atmosferski različite, obje se bave trenutkom zastoja: onim međuprostorom u kojem se odnos, situacija ili emocionalno stanje nalaze na granici transformacije. U formalnom smislu radovi YAC-a karakterizirani su snažnim fizikalitetom i tehničkom vještinom izvođača, uz elemente poetske suptilnosti i emotivne nabijenosti.
Njihov scenski izraz temelji se na preciznoj tjelesnoj artikulaciji i intenzivnoj prisutnosti, pri čemu se energija pokreta često gradi kroz suptilne promjene dinamike i odnosa među izvođačima. Scenski elementi, kostimi i vizualni detalji pritom ne funkcioniraju samo kao dekorativni dodatak, nego kao integralni dio koreografskog jezika kolektiva. Unutar kolektiva umjetnici svoj autorski izraz razvijaju i kroz druge discipline i vještine koje proizlaze iz njihovih osobnih interesa i umjetničkih afiniteta, a koje se prirodno pretaču u različite uloge unutar zajedničkog kreativnog procesa. Iako svi sudjeluju kao izvođači i autori, Pastorini često preuzima koreografsku i produkcijsku ulogu, Chou razvija vizualni identitet kolektiva kroz fotografiju, video i online sadržaje, dok Matarranz de las Heras ima izniman talent za crtanje i izražen interes za kostimografiju. Ta podjela rada rezultira kompaktnim autorskim timom u kojem se koreografija, vizualni elementi i produkcijski aspekti organski nadopunjuju.
Nakon prve izvedbe u ZPC-u održan je razgovor s umjetnicima u kojem su se otvorila pitanja njihova rada na nezavisnoj sceni, motivacije za stvaranje te iskustva prelaska iz institucionalnog ansambla u autonomni umjetnički kolektiv. Pastorini ističe da ga u radu prije svega zanimaju ljudska stanja – emotivna pozadina događanja, međuljudski odnosi i unutarnji procesi koji oblikuju naše odluke i ponašanja. Temama pristupa istraživački, često ulazeći u emotivna stanja koja mogu biti teška, nelagodna ili naizgled neproduktivna. Upravo kroz scenski rad nastoji ih otvoriti, razložiti i suočiti se s njima, kao način da ih razumije i integrira, ne ostajući pred njima nespreman u svakodnevici. Posebno zanimljiva bila je Chouova refleksija o promjeni odnosa s publikom. Dok su u velikim kazališnim produkcijama navikli na prostorni i emocionalni odmak između scene i gledališta, izvedbe na manjim, intimnijim scenama otvaraju drugačiji tip komunikacije, izravniji, ranjiviji i često intenzivniji.
Takva blizina publike mijenja i samu percepciju izvođačke prisutnosti. Tijelo plesača u intimnom prostoru postaje izloženije, ali i čitljivije; svaka promjena energije, pogleda ili ritma pokreta postaje vidljiva i dijeljena u realnom vremenu. María se na kraju razgovora osvrnula na uvjete i okolnosti u kojima su uopće mogli započeti svoje djelovanje. Skromno i s velikom zahvalnošću istaknula je dobra iskustva s pojedincima na nezavisnoj plesnoj sceni te naglasila koliko im znači početna podrška i pomoć – u obliku savjeta, otvaranja prostora za rad i snalaženja u natječajnim procedurama – u trenutku kada je sve još u povojima i kada tek pronalaze svoje mjesto na sceni. U tom procesu važnu ulogu ima i njihova sugrađanka Vivien Balint, koja kao administrativna i produkcijska suradnica pruža podršku radu kolektiva. Takva podrška osobito je važna umjetnicima koji još uvijek ne vladaju u potpunosti jezikom i teško se snalaze u složenom sustavu hrvatske administracije.
Rad YAC kolektiva pokazuje rijedak prijelaz između dva produkcijska i estetska sustava, institucionalnog suvremenog baleta i nezavisne plesne scene. Njihovi projekti zadržavaju visoku izvođačku disciplinu i tehničku preciznost, ali istovremeno istražuju autorske i konceptualne pristupe karakteristične za suvremeni plesni kontekst. Osim što su povezani zajedničkim radom i profesijom, oni dijele i snažan interes za istraživanje osobnih i kolektivnih kreativnih potencijala. Njihov rad može se promatrati kao proces oblikovanja vlastite izvedbene prakse, ali i kao pokušaj artikulacije autorske slobode unutar suvremenog plesnog konteksta. Kroz kolektivni rad razvijaju prostor dijaloga, kako fizičkog, kroz tijelo i pokret, tako i verbalnog, kroz razgovore s publikom i zajednicom u kojoj djeluju.
Njihov umjetnički interes tako ne ostaje zatvoren unutar same izvedbe. Planiraju širiti svoje djelovanje prema širem društvenom i kulturnom okruženju, otvarajući dijalog u različitim fazama procesa rada i stvaranja. Takav pristup pretvara izvedbeni prostor u mjesto susreta – između osobnog i kolektivnog, umjetničkog istraživanja i svakodnevnog iskustva, ali i između lokalne zajednice i šireg međunarodnog konteksta u kojem se njihov rad razvija.
Exit tako nije samo nova produkcija kolektiva, nego i pokazatelj procesa umjetničkog pozicioniranja. Kroz zajednički rad Michele Pastorini, Valentin Chou i María Matarranz de las Heras razvijaju kolektivni jezik koji nastaje na sjecištu koreografije, vizualnih umjetnosti i izvedbene prisutnosti – u prostoru između institucionalnog iskustva i slobode nezavisne scene.
© Alexandra Madsen, PLSENA SCENA.hr, 9. ožujka 2026.
Salopette
koreografi: Yellowbiz Art Collective (YAC) Michele Pastorini, María Matarranz de las Heras, Valentin Chou
izvode: María Matarranz de las Heras i Valentin Chou (YAC)
glazba Luka Gamulin, scenografija i kostimografija: Yellowbiz Art Collective (YAC), dizajn svjetla Tomislav Maglečić
premijera 19. veljače 2026. (trajanje 23 min.)
Next
koreograf Michele Pastorini (YAC)
izvode: María Matarranz de las Heras (YAC), Ginevra Conte, Manuela Facelgi, Nicolas Grimaldi Capitello i Antonio Tello (Cornelia Dance Company, Napulj, Italija)
asistent koreografa Valentin Chou (YAC), glazba Lovro Stipčević i Sara Jakopović, scenografija i kostimografija Yellowbiz Art Collective (YAC), dizajn svjetla Tomislav Maglečić
premijera 19. veljače 2026. (trajanje 33 min.)
Exit
produkcija Yellowbiz Art Collective i Cornelia Dance Company (Napulj, Italija)
partneri Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Zagrebački plesni centar, Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Program Exit: Salopette i Next provodi se u sklopu projekta Creative Currents: International development built by sharing uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova.
