Krajem ožujka u Zagrebačkom plesnom centru održan je iznimno zanimljiv i bogat umjetnički simpozij Kako iznova misliti gestu?. Ana Kreitmeyer, Anna Javoran i Anika Cetina kreirale su nešto što nije bio samo organizacijski stabilan događaj, nego nešto što se predočilo kao svojevrstan kompozicijski sustav precizno ugođenih odnosa između vremena, pažnje i recepcije. Od inicijalne strukture pa sve do nužnih rekonfiguracija u rasporedu zbog „kataklizme“ kako su i same nazvale veliku oluju zbog koje se program predviđen za petak morao raspodijelit kroz ostatak vikenda, vidljiva je bila jasna i kontinuirana kalibracija ritma. Ne ritma kao neke estetske kvalitete, nego kao operativnog odnosa između trajanja, zasićenja i rasterećenja. Program simpozija je vrlo pažljivo pratio kako se misao kreće kroz različite medije, kako se pažnja akumulira, gdje dolazi do zasićenja, i pod kojim se uvjetima sve navedeno može redistribuirati. Način na koji se tretiralo tijelo kao nešto što nije samo primatelj informacija nego mjesto njihove obrade, mjesto na kojem se odlučuje može li se proces nastaviti ili dolazi do prekida, vrlo jasno je obojao i činjenicu da se govori o plesnim umjetnicama koje su svoje profesionalno iskustvo i vještine prenijele na oblikovanje ovog programa.
Unatoč kompresiji uzrokovanoj olujom u petak, cjelina nije izgubila prohodnost. Gustoća sadržaja bila je iznimno visoka, ali raspoređena tako da nije proizvodila kolaps percepcije, nego održavala kontinuiranu mogućnost praćenja. Izmjena predavanja i izvedbi nije funkcionirala isključivo kao dinamizacija programa, nego kao nužni mehanizam rekonfiguracije pažnje. Format nije predložio samo drukčiju organizaciju simpozija od uobičajene prakse, nego otvorio mogućnost drukčijeg načina proizvodnje i održavanja mišljenja u zajednici. Oblikovanje programa omogućilo je da se mišljenje ne uruši pod samom akumulacijom ideja, nego da se transformira kroz različite perceptivne i medijske uvjete, što se rijetko događa u kontekstu visoke teorijske gustoće.
Kreirati simpozij oko ponovnog promišljanja geste već znači ustrajavati na tome da gesta nije fiksna, nije vlasništvo, nije dovršena, da nadilazi svako pojedinačno tijelo koje je izvodi i opire se svakom konačnom čitanju. Tako je i sam simpozij, u mom doživljaju i praćenju, počeo funkcionirati kao gesta. Ne kao zatvorena izjava, nego kao otvoreni čin sastavljanja fragmenata, držanja prostora za razilaženje, za trenje, za višestruke temporalnosti mišljenja i praksi koje se odvijaju jedna uz drugu bez prisile da se usklade ili svedu na jedinstven zaključak. Bila je to gesta pažnje, brige i ustrajnosti.
Tijekom cijelog vikenda, gesta se pojavila manje kao nešto ekspresivno, a više kao nešto operativno. Postala je mjesto gdje se koreografija, film, politika i percepcija neprestano preklapaju i savijaju jedno uz drugo.
Od pitanja što se događa s gestom kada više ne pripada jednom tijelu, do njezina udvajanja unutar filmskog jezika (kada pokret, kamera i montaža su-kreiraju slojevitu koreografiju), gesta se otkrivala kao nešto inherentno relacijsko, uvijek već posredovano, uvijek izvan svoje točke porijekla. Ono što je također postalo jasno jest da geste nose povijesti. One nisu neutralne. Bilo kroz feminističko rekoreografiranje svakodnevnih pokreta koji destabiliziraju uvriježena društvena čitanja, bilo kroz razumijevanje geste kao utjelovljenog arhiva; tragova političkih, društvenih i afektivnih uvjeta upisanih u tijelo, gesta postaje način i čitanja i pisanja svijeta. Nešto dovoljno precizno da se može analizirati, a opet dovoljno kompleksno da u sebi nosi kontradikciju. (A ovo su tek neke od bilješki sa simpozija...)
Zanimljivo je spomenuti i motiv ponavljanja na simpoziju. Naime, umjetnici, izlagači, predavači, kako god nazvali sudionike, neprestano su se ispričavali zbog ponavljanja, odnosno ponovnog iznošenja istih „točaka”, ali meni se to činilo ključnim dijelom našeg razumijevanja i percepcije teme. Pojavilo se kao svojevrsna metoda, ne kao naporna redundancija nego kao način pomicanja pažnje, inzistiranja, transformiranja geste u nešto drugo… (još ne znam točno u što, možda u praksu, ali vidjet ćemo). Bio je to način ostajanja uz nešto dovoljno dugo da se pokaže ono što nije odmah vidljivo.
Unutar svega toga, provlačila se jedna tiša, ali zapravo urgentna linija. Kako nastaviti stvarati, misliti i biti zajedno u svijetu koji često djeluje neživljiv? Gesta je za mene postala minimalan, ali nužan čin odbijanja paralize, inzistiranja na relaciji, prepoznavanja onoga što još uvijek treba zaštititi. (Preuzimam ovu misao od sudionice simpozija Valerije Graziano.) Ne kao rješenje nego kao način nošenja s tim, hvatanja u koštac, ostajanja u kontaktu. U tom smislu, ovaj je simpozij napravio puno više od samog okupljanja ljudi. Učinio je vidljivom zajednicu koja i dalje inzistira. Na mišljenju. Na stvaranju. Na ostajanju. Na tome da bude sretna. Na smijanju banalnim, pomalo glupim prijedlozima. Čak i kada bi bilo lakše ne. I to mi se također čini kao gesta koju vrijedi zadržati.
Grupa ljudi koja se okupila bila je jednako velikodušna koliko i rigorozna. Postao je to prostor u kojem su se ideje mogle propitivati bez da se svedu na jednostavne binarnosti ili-ili, točno ili netočno… gdje je skepticizam funkcionirao kao oblik brige, a ne odbacivanja. Ono što se pojavilo nije bio fiksni zaključak, nego zajedničko polje istraživanja koje je bilo, i ostaje živo, porozno i promjenjivo. Toliko snažnih i zanimljivih prijedloga umjetnika i umjetnica poput Isabele Eve Ljubičić, Zrinke Užbinec, Valerije Graziano, Nikoline Pristaš, Josephine Leask, Irme Omerzo, kolektiva Sauna… To su samo neka od imena koja su me posebno zaintrigirala i natjerala da preispitam određene stvari, iako su svi prisutni dali iznimne doprinose. (Razmišljam i radujem se vidjeti kako će dalje razvijati svoje prijedloge…) Ana Kreitmeyer, Anna Javoran i Anika Cetina ostvarile su ne samo iznimno događanje, nego i uvjete u kojima su mišljenje, osjetilnost i zajedničko bivanje poprimili nove oblike.
© Ajda Nina Škvarč, PLESNA SCENA.hr, 20. travnja 2026.
