Refleksija: Ikonološka metoda u službi plesa i izvedbenih umjetnosti
Sodaberg koreografski laboratorij, Zagreb, Umjetničko-znanstveni istraživački simpozij Konstrukcija perspektive 2026: Ples u tekstu – arhivi, kritike i budućnosti, Zagrebački plesni centar, 15. – 16. travnja 2026. (2)
-
Prilikom dvodnevnog umjetničko–znanstvenog istraživačkog simpozija Konstrukcija perspektive 2026: Ples u tekstu – arhivi, kritike i budućnosti, izlagači su otvorili važna pitanja o odnosima osobne i kolektivne svijesti. U vizurama plesnih umjetnica i koreografkinja isticale su se vrijednosti poput traženja „prostora zajedničkosti“ (Ana Kreitmayer) ili sinkronizacije mašte u vođenom „kolektivnom imaginiranju“ (Matea Bilosnić). Iz niza zasebnih puteva postupno se stvarala mreža u kojoj su se osobna zamišljanja našla zapletena u elemente prijenosa i postavljena u odnos s društvenim tkivom memorije. Bilo u odnosu s uspostavljenim konvencijama, bilo s plesnom zajednicom koja čini scenu i njenu povijest, bilo s publikom. Konstrukcija arhiva ili, točnije, praksa arhiviranja, a naglaskom na proces i njegov dinamički karakter, u svom temeljnom smislu blisko se povezala s uvidima kako kultura djeluje kroz nas same, kroz intuitivnost znatiželje, obrazovanje, kritičko razmišljanje, ali prije svega kroz imaginacijske moći. I koliko je spremna proturječiti jednokratnosti ljudskog života.
Na ovu temu, upravo o simboličkim kapacitetima ljudske vrste u prvoj trećini 20. stoljeća pisao je filozof Ernst Cassirer (1874.-1945.), a još prije njega povjesničar umjetnosti Aby Warburg (1866.-1929.), kojega Cassirer ne samo da je poznavao nego mu je bio i blizak prijatelj, čest posjetitelj njegove knjižnice. Od otvaranja u novoj zgradi 1926. godine, Warburgova knjižnica bila je povezana s hamburškim sveučilištem te je bila interdisciplinarno okupljalište prominentnog kruga znanstvenika. Spoj ideja ovih dvaju umova, na koje me podsjetila poticajna atmosfera simpozija, svakako pridonosi argumentaciji da upravo ljudski kapaciteti simboliziranja stvaraju preduvjet za formiranje područja znanja, za funkcionalnu primjenu praksi simboličkog označavanja. Kultura sa svojim ikoničkim formulama ili formulama značenja nije posve izvan nas samih, kao što imaginacija nije samo privatna ili introspektivna sposobnost nego i intersubjektivni potencijal koji omogućuje formiranje zajedničkih svjetova. Vrijednost Cassirerove teze o čovjeku kao „simboličkoj životinji“ jednako kao i Warburgovih intuitivnih ideja o trajnosti, prijenosima i transformacijama afektivnih obrazaca, leži u naglasku na funkcionalnom izvoru kulturnih praksi u zasebnim svjetovima, u individualnim tijelima.
Upravo je Warburgova metoda – ikonologija spontano zaiskrila kao jedna od važnih tema prilikom završnice simpozija na predstavljanju knjige The Poetics of Performative Diagrams (2024.) Andreja Mirčeva, u njegovu dijalogu s teatrologinjom i kritičarkom Natašom Govedić. Kao što autor u knjizi ukazuje, polazeći od ikonološke paradigme Abyja Warburga i ključnog pojma formula patosa (Pathosformel) te kolažne, asocijativne metodologije izgradnje Atlasa Mnemosyne, moguće je uspostaviti teorijski okvir za razumijevanje plesa i izvedbe kao medija prijenosa ikoničkih kapsula afektivnih energija. Warburgovo shvaćanje slike koja kondenzira i prenosi emocionalne naboje izvan kronološke linearnosti te izvan teritorijalnih granica otvara prostor za interpretaciju pokreta kao vremenski strukturiranog nositelja kulturnog pamćenja. Na toj liniji Gabriele Brandstetter u djelu Poetics of Dance (2015.), razvija tezu o tijelu kao arhivu u kojem se formule patosa reinsceniraju kroz kinetičke obrasce, pri čemu ples postaje medijem „utjelovljenog pamćenja“ i afektivne transmisije. U svojoj knjizi, Mirčev analizira izvedbene dijagrame kao operativne modele mnemoničke dimenzije u čijoj poetici se mapiraju odnosi između ikoničkog, visceralnog i tekstualnog iskustva. Tijekom razgovora, jedno od pitanja iz publike iniciralo je ideju o mogućnostima konceptualizacije vremenskog dijagrama, koji bi obuhvatio ritmičke i afektivne dinamike izvedbe.
U skupu raznih dojmova kasnije mi se intuitivno pojavila slika jednog antičkog obrasca, vremenitosti događanja jedne mitološke subverzije, kao i s njom povezani neki oblici transformacija koji traju do danas: mitska slika Koribanata, pratitelja Velike Majke božice Kibele koje Euripid spominje kao izumitelje frula i timpana u njenu čast. Njihova ritualna buka i ples, prema antičkim izvorima, imala je apotropejsku funkciju prikrivanja Zeusova plača (kako ga Kron ne bi pojeo), time i očuvanja kozmičkog poretka. U toj mitskoj slici buka i ritam ne rezoniraju na razini estetskih fenomena, nego postaju temeljnim ontološkim alatima koji strukturiraju vrijeme i održavaju ravnotežu – pokreću ciklus života i umiruju prijetnju smrti. Taj se model u jednoj od transformacija može pratiti putem tradicijskih karnevalskih običaja, bučnih svečanosti istarskih zvončara ili slovenskih kurenta, opremljenih životinjskim maskama i zvonima. U njihovim izvedbama repetitivni zvučni i tjelesni obrasci funkcioniraju kao liminalni mehanizmi regulacije prijelaza i zaštite zajednice, prema pojmu liminalnosti i funkciji stvaranja privremene kolektivne jednakosti (communitas) Victora Turnera (Liminality and Communitas, 1969.). Ovu logiku u suvremenom izvedbenom kontekstu radikalizira Kuća ekstremnog muzičkog kazališta, odnosno rad Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo kroz bruitističke prakse u kojima buka postaje temeljni dramaturški princip i materijalizacija afektivnih intenziteta. Realizacija procesualnog projekta Šahtokultura krajnja je realizacija njihove samoinicirane subverzivne autopsije konvencija normalizirane kulture.
Možda bi se vremenski dijagram izvedbe mogao formulirati kao polje ritmičkih pulsacija, varijacija intenziteta i stupnjeva kolektivne sinkronizacije sačinjene od niza individualnih ritmova. Takav dijagram ne reprezentira vrijeme linearno, nego ga konstituira kao cikličko i afektivno nabijeno polje u kojem se mitološki, ritualni i suvremeni izvedbeni slojevi preklapaju i međusobno rezoniraju. Bruitizam je specifična akustička artikulacija liminalnosti, zvučno polje koje destabilizira postojeće strukture i istovremeno omogućuje njihovu transformaciju. Povijesno vezan uz avangardne prakse Luigi Russolo i njegov manifest L’arte dei rumori (1913.), bruitizam afirmira buku kao autonomni estetski i perceptivni materijal, no u kontekstu izvedbenih umjetnosti on nadilazi isključivo estetsku funkciju i poprima strukturnu ulogu. U tom smislu, stvaralaštvo Damira Bartola Indoša svakako funkcionira kao nastavak i transformacija ritualnih zvučnih praksi u polju eksperimentalnog kazališta no u usporedbi s funkcijom Korinbanata dobiva potpuniji kontekst gotovo kozmičkog simbolike, koja se odnosi na rad s kaosom i medijacijama na samom pragu vitalizma i smrti. U Indoševim izvedbama buka koju proizvode tijela i njihove muzičke ekstenzije, djeluje kao generator afektivnih intenziteta i disruptor perceptivnih normi, buka proizvodi privremeno stanje suspenzije značenja i identiteta, otvarajući prostor za novu konfiguraciju odnosa.
U takvoj amorfno tekućoj i strastveno zasićenoj atmosferi često se nasilje i ljubav nadmeću za glas, a metode montaža, premještanja i izmještanja materijala pridonose sasvim svježim, novim slutnjama višeg reda. Taj red se poetski pojavljuje, izviruje iz gustog tkanja tekstova, bogatih nanosa fragmenata iz većinom zaboravljenih ili zanemarenih izvora našeg literarnog, likovnog i povijesnog nasljeđa. Na taj način Kuća ekstremnog muzičkog kazališta djeluje poput Warburgovog izvedbenog arhiva temporalnih, zvučnih slika, stvara i čuva nacrt jednog poretka odgovornosti, suosjećanja, ravnopravnosti i znanja. Slično kao u mitskoj slici Koribanata ili zvončara i kurenta, gdje repetitivna buka i ritam djeluju kao mehanizmi zaštite zajednice okupljene u jedinstvu doživljaja i međusobnih prijenosa.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 4. svibnja 2026.
Piše:
Jasmina Fučkan