Svježe perspektive i prostorni proboji
Sodaberg koreografski laboratorij, Zagreb: Rekonstrukcije: krajolik pomaka na strukturi površine – privremeno disati, bilješke o vremenu, autorica Marjana Krajač u suradnji s plesačicama
-
Tijekom proteklih petnaestak godina, koreografkinja i teoretičarka plesa Marjana Krajač dosljedno razvija samosvojno istraživanje suodnosa tijela i konkretnih prostorno specifičnih uvjeta izvedbenog mjesta, posebice u izvankazališnim, većinom muzejsko-galerijskim ambijentima. Nakon Koreografske fantazije br. 1 postavljene 2013. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, trosatni koreografski rad pod nazivom Varijacije o osjetnom je postavila 2014. u prostoru Meštrovićevog paviljona Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika, gdje je 2015. osmišljen i idući rad, Koreografska fantazija br. 2. Nakon toga, Koreografska fantazija br. 3 se 2018. godine istraživački situirala u odnosu na specifični arhitektonski okvir izvedbenog mjesta prostora plesne dvorane, odnosno plesnog studija, smještenog u prizemlju vrtne strane Zagrebačkog plesnog centra. Upravo zbog fokusa koji autorica stavlja na pulsirajuće omjere i relacije, na analitički pokret i njegove konceptualno-izvedbene potencijale u izvođenju prostora, za njezina istraživanja su jednako važne prigušena performativnost kao i snažna koncentracija na dinamičko nijansiranje stereometrijske mreže suodnosa.
Važna značajka njezinih radova je i trajanje izvedbi. Dugotrajnost ukazuje na integriranost i konzistenciju prostorne i koreografske materije, koja obuhvaća meteorološka i temporalna svojstva vremena. Odvijanje vremena nije zahvaćeno niti uhvaćeno u dramaturšku organizaciju narativnog tipa, nego u kapacitete senzoričko-strukturalnog zapažanja. Stoga linearno odvijanje vremena čini uvjet vidljivosti i ostvarenja koreografske namjere, a to je upravo naglasak na nelinearnosti, na nestabilnostima, prekidima i pomacima u materijalnoj osnovi odvijanja, čiji slijed nije moguće posve predvidjeti pa niti kontrolirati. U rad je stoga uključen realitet trajanja, koje radi s mikrodimenzijama poznatih i nepoznatih uvjeta mjesta.
Na tragu tako profilirane istraživačke analize aktivnog bivanja, a ne jednokratnosti izvođenja, Marjana Krajač ostvarila je i prošlogodišnju, nagrađenu koreografiju Rekonstrukcije: koreografske intervencije na strukturi površine – trajanje, erozija, akumulacija, nestajanje osmišljenu za Hrvatski prirodoslovni muzej. Novi autorski projekt Marjana Krajač razvila je u suradnji sa sedam plesnih umjetnica ‒ Janom Božić, Anom Kljujev, Valentinom Miloš, Dorom Pocedić, Dorom Sarikaya, Eleonorom Vrdoljak i Laurom Vojnović ‒ kao serijalni rad u kontinuitetu izvedbene sesije od pet dana u tri različita prostora u Muzeju suvremene umjetnosti. Ovaj je put još naglašenija ambicija da se, u trajanju od sto minuta, dublje zađe u prostorno specifična svojstva arhitekture i ambijenata muzeja i njihovih ne samo formalno i socijalno kodiranih situacija, nego i okolišnih uvjeta. Uključivanje meteoroloških i socijalnih okolnosti i ovaj put stvara mekani, propusni odnos između koreografije i izvedbenog mjesta. Time Marjana Krajač nastavlja niz formiranog opusa, naglašavajući kontinuitet i konceptualnu jasnoću dosadašnjih istraživačkih odabira kao i dosljednost traganja za novim granicama.
U skladu s nazivom, koreografija strukturirana od pet plesova zasniva se na radu s prijelazima između unutrašnjeg i vanjskog, na radu sa strukturom granica pojedinačnih kinesfera i izravno postuliranim njihovim preklapanjima. U tome smislu izvođačka su tijela postavljena kao svojevrsni generativni elementi sistema, ali uz isticanje njihove svakodnevnosti, tjelesnih individualnih partikularnosti i različitosti. Rad sa specifičnostima mjesta pruža mogućnost za punu materijalizaciju vremena, prostora i tijela, za ostvarivanje jednog tipa promatračke realnosti. U svim perspektivama pojavljivanja, prostor Muzeja u ovoj koreografiji je imao ulogu dugotrajnog procesualnog odvijanja. Na svakoj lokaciji izvođačice su organski i aktualizirano iznosile koreografski dijalog s arhitektonskom logikom usmjeravanja, proizašlom iz materijalnog crteža bridova ‒ površina, prepreka, prolaza. Posredstvom izvedbenih tijela prostor se procesualno afirmirao i izgrađivao, istovremeno i kao materijal i kao dinamično artikulirana sila.
Kao kustoska podrška projektu, i sama sam iznenađeno otkrivala drukčije, svježe perspektive i prostorne proboje koji su se aktiviranjem izvedbenih tijela otvarali na odabranim lokacijama Muzeja. Jugoistočni plato ispred zgrade, otvorena terasa gotovo skriveno usađena u korpus zgrade na drugom katu i stepenište u izložbenom prostoru okruženo eksponatima iz muzejskog fundusa, tri su posve različita prostora sa svojim zakonitostima otvora i granica, sa svojim govorom materijala i površina i na kraju, s neizostavnim perceptualnim izazovima, od izloženosti izvođačica i gledatelja solarnom intenzitetu do uronjenosti u impulzivnu nasumičnost životne vreve i reakcije slučajnih prolaznika. U gradnji koreografije autorica je svakome prostoru pripisala svojevrsnu tematsku bilješku: vanjska prednja ploha u prizemlju Muzeja je tako označena kao Prostor 1 koji tematski obuhvaća uputu „uspostaviti nešto u daljini, mapirati pogled“; vanjska stražnja ploha na drugom katu muzeja je Prostor 2 gdje se događaju „razlomi arhitekture, solarna sinkopa“; a unutarnje stepenište drugog i trećeg kata muzeja je postalo Prostor 3: „skicirati korak, pomaknuti neonski nanos“.
U dvije izvedbe koje su se odvile u Prostoru 2, u uvjetima punog solarnog napona na samom rubu fizičkog izdržavanja, i kretanje oblaka je odigralo dramaturšku ulogu, donoseći novu atmosferu. U izvedbi odigranoj u Prostoru 1, dramaturšku ulogu su imali kontrasti između zidova i uličnih tijekova, dinamičke razlike u visinama podnih ploha, kolažiranje različitih površina i njihovih refleksija, odjeci i ugodno strujanje zraka. U Prostoru 3, koji za razliku od ostalih raspolaže vertikalno organiziranom slikovitošću prostora, drukčije se bilježi rasprostiranje odnosa blizina i udaljavanja te još dinamičnije postavlja temu uslojavanja i preklapanja tijela u prostoru. Takav integralni rad s prostorom zaokružila je glazbena tema naziva February 15, 2026, njujorškog skladatelha eksperimentalne glazbe Kennetha Kirschnera, autora brojnih zvučnih i multimedijalnih radova za galerije, muzeje i umjetničke radove u javnim prostorima, u čijem rastrzanom ritmu se razvija kolažirana melodija od nakupljenih slojeva raznih zvukova. Ta tema evocira stanje aktivnog trenja, a kada zamire čini zvučnima odnosno zvučnijima sve ostale nanose zvukova u prostoru, od muklih udaraca koraka do potmule huke klimatizacijskog sustava.
Emocionalna dimenzija potisnuta je u prilog apstraktne, formalističke meditacije o doživljaju prostora, prostornosti i nestabilne multidimenzionalnosti materijalnog svijeta. Pokoji pogled upućen prema horizontu produbljuje izvođački uron u unutrašnji sustav prostornih koordinata. Ritam kretnji plesnih umjetnica razvija se između tehničke preciznosti i meditativne mirnoće, pokreti su organizirani ali je njihova namjera ponekad i omekšana, dok se kroz trajanje postupno uočava energetsko razlijevanje tjelesnosti iz kinesfera. Radi se s ritmovima, smjerovima, putanjama i dinamičnim oblicima otvaranja i zatvaranja osobnih prostora kretanja izvođačica. U linearne putanje Eleonora Vrdoljak i Dora Sarikaya svojim gestama nose preciznu geometriju uz bezinteresnu blagost, Valentina Miloš unosi potisnutu lepršavu nježnost, Dora Pocedić i Jana Božić koncentriranu strukturalnost i izraženu posturalnu disciplinu, Ana Kljujev unosi napetost između zadržavanja i pokretanja, a Laura Vojnović prirodnost pokreta koja presijeca prostor bez retoričkog naglašavanja.
Riječ je o radu koji razvija vlastitu strukturalnost, odbijajući efektnost i afektivnost, usmjeravajući se na iskustvo trajanja i percepcije te zahtijeva predanu koncentraciju i od izvođačica i od publike. U tome smislu ova koreografija radi i sa sinkopama, zamorima, iscrpljivanjima i s odustankom od očekivanja događaja, u prilog zamjećivanja marginalnih događanja, nijansi, detalja. Doista funkcionira kao izvedbeni triptih, jer se na različitim lokacijama drugačije afirmiraju motivacije određenih pokreta, upravo zbog specifičnih uvjeta svake lokacije. Živa tijela u dijalogu s prostornim specifičnostima, stvaraju ritam vremena koje mijenja način na koji se unutarnji i vanjski prostori Muzeja vizualno i zvučno percipiraju, jer se aktivnost meandriranja uvlači u vizualnu logiku pravocrtnih bridova i predvidivost očekivanja. Pulsiranje sedam različitih kinesfera stvara fluidnu dinamiku buđenja drugačijih intenziteta, radeći s prostorom na isti način na koji optička i kinetička djela iz muzejskog postava u trajanju u dionici Budućnosti, rade s promatračkim tijelima posjetitelja.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 19. lipnja 2026.
(Tekst se odnosi na izvedbe od 9. do 12. lipnja 2026.)
Rekonstrukcije: krajolik pomaka na strukturi površine – privremeno disati, bilješke o vremenu
premijerni ciklus izvedbi 9. - 13. lipnja, 2026. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu autorica, koncept i koreografija: Marjana Krajač
izvedba: Jana Božić, Ana Kljujev, Valentina Miloš, Dora Pocedić, Dora Sarikaya, Eleonora Vrdoljak, Laura Vojnović
fotografije Inia Herenčić, vizualna studija i video dokumentacija projekta Lucija Marčec, grafičko oblikovanje Ena Jurov
produkcija Sodaberg koreografski laboratorij
suradnja Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, Zagrebački plesni centar
kustosica Jasmina Fučkan
financijska podrška Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske
Piše:
Jasmina Fučkan