Plesna scena.hr

Svijet koji postoji i bez nas

UO Nikad kraja i Plesni centar TALA: A MORE MUORE, kor. Roberta Milevoj

• 
  
  Roberta Milevoj autorski je profil gradila ponajprije kroz niz autoreferencijalnih solo predstava u kojima je vlastito tijelo često bilo polazište umjetničkog istraživanja. S predstavom za ansambl Familija iz 2017. godine otvorila je pak interes za odnos prirodnog i umjetnog okoliša, istražujući zajednicu slonova kao koreografski model. Nastavak tog istraživanja predstava je A MORE MUORE premijerno izvedena 23. i 24. svibnja 2026. u TALA PLE(j)SU u sklopu PLATFORME HR. I tada i sada Robertu Milevoj manje zanima imitacija prirode, a više prijevod njezinih principa u organizaciju pokreta, prostora i odnosa među izvođačima. U A MORE MUORE polazište više nisu slonovi, nego more, no interes ostaje sličan – koreografirati način postojanja.
  
  Prije nego što se na sceni dogodi prvi prepoznatljiv događaj, prostor je već ispunjen šumom mora. Ispod spuštenih nosača rasvjete, koji vise neuobičajeno nisko, proteže se duga aluminijska ploha nalik valu. Pet izvođačica – Dora Brkarić, Ema Crnić, Adriana Josipović, Lara Kapeloto i Margareta Sinković – već su ondje. Djeluju kao da postoje u nekom paralelnom sustavu vremena kojemu je gledatelj tek privremeni promatrač. Tijekom izvedbe izvođačice se većinom kreću kao zasebne jedinke. Kontakta među njima gotovo da i nema. Tek povremeni zagrljaj ili susret u prostoru nakratko sugeriraju mogućnost odnosa. Ipak, unatoč toj prividnoj odvojenosti, predstava neprestano proizvodi osjećaj zajedništva. Svaka izvođačica slijedi vlastitu putanju, ali istodobno djeluje kao dio šireg organizma čije zakonitosti možemo tek naslućivati.
  
  Tjelesni vokabular predstave je specifičan. Prsti trepere, dlanovi se otvaraju ispred lica, ruke režu zrak, tijela klize, teturaju, grče se i lelujaju. Pojedine geste prizivaju asocijacije na morske biljke, ribe, mekušce ili organizme nošene strujom, no predstava te slike ne pretvara u doslovnu reprezentaciju podmorja. Umjesto toga, postupno mijenja način na koji promatramo plesačice. Ono što u početku čitamo kao pet individualnih tijela s vremenom počinjemo doživljavati kao jedan sustav.
  
  Posebno dolazi do izražaja raznolikost njihovih strategija kretanja. Dok se Ema Crnić kreće prostorom gotovo neprekidno, kao da je nošena nevidljivom strujom, Lara Kapeloto velik dio vremena provodi u mirovanju ili minimalnim pomacima, gradeći prisutnost upravo kroz suzdržanost. Adriana Josipović svojom visokom figurom, dugom kosom i fluidnim kretanjem priziva gotovo mitološki karakter, dok Margareta Sinković u organski svijet predstave povremeno uvodi tragove neoklasičnog plesnog vokabulara – rad na prstima, arabeske i precizno oblikovane linije tijela – koje zatim prekida naglim trzajima i oštrim promjenama dinamike. Dora Brkarić pak preciznim radom rukama i zaustavljenim pozama stvara neke od pamtljivijih slika predstave.
  
  Glazba Nenada Sinkauza počinje šumom mora, zatim prelazi u duboke elektroničke slojeve koji više nalikuju podvodnom tlaku, nego glazbi u klasičnom smislu. Kasnije se pojavljuju zvukovi lučice, galebovi, žamor ljudi i zveket posuđa. Sve zajedno tvori zvučni krajolik koji djeluje istovremeno poznato i udaljeno.
  
  Scenografija Monike Milas i Anje Mergeduš te kostimi Desanke Janković i Anje Mergeduš dodaju male, ali značajne intervencije. Napola spušten nosač rasvjete (oblikovateljica svjetla Ema Kani) može se čitati kao spuštanje u dubinu, a istovremeno djeluje klaustrofobično i asocira na spuštanje zastave na pola koplja. Povrh svakodnevne odjeće izvođačice su obložene prozirnim slojem najlonskih čarapa koji tijela čini stiješnjenima i zagušenima. U kombinaciji sa spuštenom rasvjetom i aluminijskim valom koji omeđuje prostor, stvara se dojam svijeta kojemu se postupno smanjuje prostor za život. Teško je pritom izbjeći asocijaciju na more u kojem plastika sve više istiskuju živi svijet. Predstava tu asocijaciju ne pretvara u doslovnu poruku, nego umjesto aktivističke geste stvara osjećaj nelagode.
  
  Taj spoj smirenosti i nelagode ono je što predstavu čini dojmljivom. Atmosfera je kontemplativna, vrijeme teče sporije, nema značajnih promjena i nema logike kulminacije. Zato završnica djeluje moćno. Nakon gotovo sat vremena tijekom kojih izvođačice postoje kao da ne znaju za naše prisustvo, prvi put izravno usmjeravaju pogled prema publici. Taj jednostavan čin iznenada nas vraća u prostor kazališta. Postajemo svjesni da smo cijelo vrijeme promatrali svijet koji nije bio organiziran oko nas.
  
  Predstava uspijeva proizvesti osjećaj drukčijeg načina postojanja. Na sat vremena dopušta nam da zakoračimo u svijet koji pulsira vlastitim ritmom, po vlastitim pravilima, a kada izađemo van, ostaje neobičan osjećaj da je nastavio postojati i bez nas, uz neizbježno pitanje – koliko dugo?
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 23. lipnja 2026.
  
  A MORE MUORE
  koreografija Roberta Milevoj
  u suradnji s izvođačicama: Dora Brkarić, Ema Crnić, Adriana Josipović, Lara Kapeloto, Margareta Sinković
  glazba Nenad Sinkauz, scenografija Monika Milas, kostimografija Desanka Janković, oblikovanje svjetla Ema Kani, savjetovanje pri projektu Matija Ferlin, grafičko oblikovanje Mia Štark, fotografije Sindri Uču
  produkcija UO NIKAD KRAJA
  koprodukcija Plesni centar TALA
  premijera 23. svibnja 2026.
  rezidencijalna podrška Plesni centar TALA u sklopu rezidencijalno – istraživačkog programa Platforma HR 2026. i Mediteranski plesni centar – MPC Svetvinčenat
  financijska podrška Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Zagreb – gradski ured za kulturu i civilno društvo
  zahvale Luka Bosanac, Tomislav Feller, Nina Kurtela, Ana Markić, Ana Novković, TALA PLE(j)S tim, Zagrebački plesni ansambl

Piše:

Jelena
Mihelčić