Plesna scena.hr

Nešto duboko poznato

14. Cirkobalkana, Zagreb, 29. svibnja – 6. lipnja 2026.

• 
  
  Uz ovacije prepunog cirkuskog šatora, podignutog i ovo proljeće u dvorištu Pogona Jedinstvo Jadranka Žinić Mijatović (uz Nikolu Mijatovića selektorica i umjetnička voditeljica Festivala) popevši se uz potporni stup šatora proglasila je kraj 14. Cirkobalkane. Iako nisam mogla prisustvovati svim predstavama i događanjima, sve ono što sam vidjela, kao i uzbudljiva atmosfera koju sam osjetila utopljena u tu šarenu, radosnu, međunarodnu zajednicu koja je jedan dan zajednički pretrčavala, odnosno različitim se načinima premještala s nasipa u dvorište Petog kupea, vratilo me u devedesete i tada otprilike jednako mladi (kao danas Cirkobalkana) Tjedan suvremenog plesa koji nas je okupljao i povezivao u otkrivanju novih, proširenih izvedbenih dimenzija plesa.
  
  Tu autorsku i izvođačku svježinu u suvremenu kazališnu, odnosno izvedbenu umjetnost danas unosi cirkus sa svojim virtuoznim tjelesnim vještinama, jasnom emocijom i često brutalno izravnom klaunerijom. U tom prožimanju metoda i alata cirkusa i kazališta utjecaji su obostrani. „Uvodeći trajanje, neuspjeh, ponavljanje i tišinu, autori i umjetnici suvremenog cirkusa učinili su samo vrijeme dramaturškim materijalom. Udaljili su se od sažetog spektakularnog vrhunca klasične točke prema otvorenom, nesigurnom i promjenjivom vremenu ljudskog iskustva. Taj pomak nije bio tek estetska prilagodba; bio je redefinicija samoga značenja cirkusa.“ (Molly Saudek, uvodnik programske knjižice Cirkobalkane, 2026.)
  
  Zgodna je ilustracija te nove situacije u novom cirkusu i procesa redefiniranja značenja, različita reakcija publike na izvrsnoj, snažnoj predstavi Sarab / Fatamorgana Palestinskog cirkusa koja je okupila cirkusku zajednicu i poklonike suvremenog cirkusa, kao i članove i simpatizere pokreta podrške slobodnoj Palestini. „Cirkus je osjećaj onoga što se događa. Ne prikaz događaja, ne pripovijedanje o događaju, nego sama stvar — živa i neposredna.“ (isto) Činjenica da „tragični kazališno-cirkuski rad“ iz 2017. izvodi palestinska skupina (režija Mohammad Abu Taleb) nesumnjivo je pojačala interes, no ova tamna, dojmljiva, angažirana predstava u izvedbi izvrsnih cirkuskih umjetnika (Mohammed Najm, Wajdi Khalid, Julia Rafidi, Mais Rafeedie, Nouraldin Samaro) posvećena je sudbini svih izbjeglica, onome što se stalno događa u svijetu koji živimo. Na sceni koja je dinamični poligon za preživljavanje su oni koji su prisiljeni krenuti u neizvjesnost s koferom (ili u koferu!), s djetetom na rukama, koji se provlače, preskaču, plove, penju i bacaju i ponovno dižu, savladavajući beskrajne prepreke i kontrolne točke. Virtuozni detalji su posve u službi emotivnog doživljaja teme, a rizične situacije silno napete i metaforične, no svejedno se dogodio pljesak na nekim akrobatskim vrhuncima kao, za nas kazališnu publiku, ispad iz cjeline kazališne priče i doživljaja, i neka vrst spontanog otpora cirkuske publike težini temi.
  
  Inače, tema 14. Cirkobalkane su Generacije, kao novi moment u promišljanju cirkuske umjetnosti utemeljene na tijelu „u njegovoj punoj snazi – brzog, gipkog, neustrašivog tijela koje postoji u jednom virtuoznom trenutku“. Odmaknuvši se jednom od samog spektakla suvremeni cirkus prestaje doživljavati starenje tijela „kao neprijatelja kojeg treba nadmudriti“, otkrivajući u toj činjenici nove prostore istraživanja i djelovanja. Tako akrobatski nosač André Rosenfeld Sznelwar (francuska skupina Un loup pour l'homme) u svojoj izvedbi Projekt Baka ugošćuje po nekoliko hrabrih gospođa u toj već vrlo zreloj dobi. One su prihvaćanjem rada i vlastita izlaganja (na početku jedna po jedna dođu do mikrofona i kažu nešto kratko o sebi po svom izboru) pristale i na partnerstvo s umjetnikom koji ih brižno i pažljivo ohrabruje, motivira i vodi u akrobatsko partnerstvo. Riječ je o nizu vrlo zgodnih vježbica, zadataka balansa i podrške u laganoj gradaciji složenosti i povjerenja koje André Rosenfeld Sznelwar polako i sistematično gradi izvodeći jednu po jednu baku na akrobatsku točku. Pritom slaže od stolaca sve višu baznu kompoziciju za penjanje. Rezultat je vedra i topla izvedba u kojoj je u konačnici najvidljivija opuštajuća i podržavajuća moć kontakta, pažnje i brige nagrađene povjerenjem.
  
  Kao nesumnjive izvedbene vrhunce festivala, koji na različite načine ali jednako silovito, istovremeno urnebesno zabavljaju i zastrašuju i uznemiruju, spomenuti ću dvije slojevite cirkuske groteske, klaunovske predstave furiozne i brutalne energije: MDR – Smrt od smijeha Los Galindosa i Stek Intrepidus Squad.
  
  MDR, višestruko nagrađivana predstava (koncept i režija: Bet Garrell i Marcel Escolano) od samog početka je frka, strka i konspiracija. Ne zna se gdje je predstava, grozničavo se juri uz izvođače koji provaljuju na neko ograđeno gradilište, i tu stisnuti i na pedalj od njihovog scenskog poligona, skriveni od javnosti saznajemo za zločin (jedna je gledateljica na predstavi umrla od smijeha!), pratimo farsu od suđenja i nemoguću – smrtnu kaznu koja se pokušava provesti u maštovitim inačicama. (Usput i naziv grupe Los Galindos referira se zloglasno imanje u Sevilli, povijesno mjesto masakra koji nikada nije riješen.)
  
  Melon, Mardi i Rossinyol tri su lika bliska likovima commedie dell'arte: Rossinyol (Marcel Escolano), strogi, oštri Il Capitano i dvojica slugu, zannija: Melon (Romain Delavoipière) je i vrckavi, šarmatni Arlecchino, a Mardi (Gabriel Agosti) onaj sporiji, dobrodušni Pedrolino, koji pokušava primiriti situaciju i uglavnom nastrada. Njihova zaigrana ludost i šlampavost zbog koje padaju, lome se, stradavaju silno su vješti i intenzivni u prijenosu napetog rizika. Održavajući publiku u tom nestabilnom stanju između panike i otpuštajućeg smijeha oni suvereno vladaju i manipuliraju osjećajima i atmosferom. Aktualni i svevremeni priredili su izniman doživljaj uličnog kazališta, brzog, grubog i neodoljivog.
  
  I dok sa Los Galindosima osjećate neki uzbudljivi vintage, Intrepidus Squad (Neustrašivi odred!) izvedbena umjetnička skupina okupljena nakon profesionalnog usavršavanja na Visokoj školi cirkuske umjetnosti u Toulouseu (ESACTO LIDO) u međunarodnoj postavi: Léo Morala (Francuska), Ottavio Stazio (Italija), Mario Barragán (Meksiko) i Analía Vincent (Urugvaj), unosi u cirkus i klauneriju začudnu i angažiranu sirovost urbane distopije, situaciju beskućnika koja je zastrašujuće bliska nekim suvremenim iskustvima. Što je „stek“ koji opsesivno traži sitna klošarica Analía jake, scary šminke, vukući nekakva kolica natrpana plastikom, raspitujući se među publikom oko šatora? Odrezak? Osoba? O čemu pričamo?
  
  Potraga se stekom se prenosi u šator, na scenu – smetlište s jednim kontejnerom iz kojeg će poput lutaka na opruzi, izletjeti još poneki gladni skitnica. Njihova izvedba je virtuozno gruba, divlja i žestoka s puno velikih skokova i teških padova, klizanja, udaranja, sjajnih akrobacija i kratkih hiphoperskih ispada, sa snažnom glazbom i mekanim poetičnim plesnim duetom žongliranja, manipulacijom i animacijom kontejnera. Živopisna četvorka gubitnika, uličnih zabavljača, skvotera vrlo specifičnih osobnosti i izgleda žicare jer im treba novčić da otvore kontejner; usidreni u smetlištu, unutar sistema vlastitih kodova kreiraju svoj svijet, preslagujući ostatke i otpad grada. Gruba je to i teška i dojmljiva zabava preživljavanja koja uz provale smijeha izaziva i duboku nelagodu. Naime „stek“, taj mračni predmet želje, koji se traži, gubi i krade, oko kojeg se lome koplja i prekapa kontejner je – jedan kruščić.
  
  Na kraju: velika i iskrena čestitka organizatorima na sjajnom Festivalu. I prosljeđujem još samo par misli Molly Saudek iz uvodnika programa 14. Cirkobalkane: „Izvođač i gledatelj u cirkusu susreću se prije svega kroz zajedničko iskustvo tijela u svijetu. Svaki gledatelj nosi vlastitu fizičku povijest — iskustvo gravitacije, rizika, ravnoteže i težine drugih tijela. Kada cirkusko tijelo čini nemoguće, publika ne promatra iz sigurne estetske udaljenosti; ona prepoznaje nešto duboko poznato. Cirkusko tijelo ne nadilazi ljudsko. Ono ga proširuje.“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 23. lipnja 2026.

Piše:

Maja
Đurinović