Plesna scena.hr

Čovjek kao algoritamski predvidiv entitet

UO Poligon, Osijek/Zagreb: Display Bar 2.0, autori Martina Terzić, Jura Ruža

• Predstava Display Bar 2.0 autorskog dvojca i izvođača Martine Terzić i Jure Ruže nadovezuje se na njihov raniji autorski rad Display Bar (vidi ovdje), uz prilagodbe tandemskoj igri (bez Bojana Bana), ali i s ambicioznijim zahvatom u temu suvremenog životnog iskustva obojena digitalnom kulturom, instant spektaklom koji se putem ekrana mobitela ulijeva u svakodnevnu životnu rutinu. Činjenica što se izvedba odvija u javnom prostoru kafića nosi izraženi naboj društvenog značenja i preispitivanja drukčijih ili otuđenijih oblika urbane komunikacije s kojima se susrećemo svaki put kada se zateknemo da, sjedeći u društvu, posežemo za mobilnim telefonima kako bismo podijelili dojmove o nekom sadržaju s društvenih mreža. Pred stotinjak godina u doba procvata modernih europskih metropola, kavane su predstavljale ključno mjesto urbane javne sfere; bile su prostor razmjene informacija, čitanja novina, političkih rasprava i društvene participacije. Međutim, jedna od najizrazitijih posljedica suvremene digitalne kulture jest upravo modifikacija kolektivnog iskustva, koje se danas ne doživljava urbanim ako nije tehnološko. S digitalnim obratom nisu se promijenili samo modaliteti formiranja građanskog mišljenja Gutenbergove galaksije, nego i modaliteti onoga što podrazumijevamo pod pojmom „inteligencija“.
  
  Kao što pokazuju autori predstave Display Bar 2.0, prostor kafića (na zagrebačkoj premijeri bio je to Caffe bar Grof Melin) postaje mjesto individualizirane digitalne uronjenosti. Iako izvođači fizički dijele isti prostor, njihova je pažnja usmjerena prema ekranima mobilnih uređaja i sadržajima društvenih mreža. Stvarna komunikacija gotovo je suspendirana, a javni prostor ambivalentno rascijepljen. S jedne strane, izgrađuje se kao prostor simultane ljudske izolacije, ali nasuprot tomu kao digitalni prostor u kojemu se putem fragmenata iskustva iz stvarnog života doista realiziraju tjelesna interakcija, bliska komunikacija i participacija u okolnom prostoru.
  
  Jedan od najzanimljivijih aspekata predstave jest rigorozno dosljedno poigravanje s načinom na koji digitalna kultura proizvodi nove obrasce tjelesne komunikacije. Izvedbena tijela građena su od gesti karakterističnih za kulturu pametnih telefona i društvenih mreža, poput poziranja pred kamerom, plaženja jezika, namještanja sunčanih naočala, teatralnog oblikovanja izraza lica ili automatiziranih pokreta samoprezentacije. Istodobno, u fizičkom vokabularu predstave moguće je prepoznati i druge reference poput motiva iz kultne predstave Zeleni stol Kurta Joossa, osobito u načinu na koji se društvena i politička stvarnost prevodi u birokratski, stilizirani tjelesni kod. Kombinirajući elemente iz ova dva izvora, izvođači se koriste repetitivnim i mehaničkim pokretima, koji djeluju istodobno ljudski i automatizirano, kao da algoritam upravlja njihovim emocionalnim i fizičkim reakcijama.
  
  Predstava ne prikazuje samo odnos čovjeka i tehnologije nego prije svega promjenu same strukture društvenosti. Iz rakursa mimeze koja ne oponaša prirodu, nego tehnološku kulturu središnje pitanje predstave jest kome je digitalna kultura zapravo namijenjena i kakvu vrstu subjekata proizvodi. Predstava sugerira da suvremeni čovjek postupno postaje algoritamski predvidiv entitet, reduciran na skup podataka, reakcija i obrazaca ponašanja. U tom procesu brišu se granice između živog bića i tehnološkog sustava, izvedbena tijela usporediva su sa svojim ravnopravnim suigračima ‒ uređajima i napravama, s dronovima, računalima ili umjetnom inteligencijom, jer i nisu drugo do mehanizmi za obradu i distribuciju informacija. Afektivni naboji, stavovi i identiteti pojavljuju se kao rezultat digitalnog programiranja i beskonačne reprodukcije sadržaja.
  
  Upravo zato predstava djeluje izrazito suvremeno i uznemirujuće. Njezini likovi nisu psihološki profilirane osobe, nego pokretni rezervoari digitalnih sadržaja, sastavljeni od fragmenata internetskih videa, influencerskih poza, motivacijskih govora i algoritamski generiranih identiteta. Jura Ruža karizmatičan je izvođač, a Martina Terzić je precizna, kontrolirana ali i mekana, u suigri se idealno nadopunjuju, stvarajući dinamično ozračje koje prelazi različite tonalitete ciljano šabloniziranog ustroja, od uzbuđenja do paralize. Njihova osobnost oblikovana je neprestanim protokom slika i informacija koje cirkuliraju društvenim mrežama. Izvođači pritom uspijevaju pokazati kako digitalna kultura mijenja strukturu percepcije, tijela i emocionalnog iskustva.
  
  Display Bar 2.0 razumljivo, šarmantno i kritički putem fizičkog teatra adresira društvenu kritiku, mapirajući posthumanističko stanje suvremenog urbanog čovjeka. Predstava suočava gledatelje s nelagodnom činjenicom da je digitalni prostor postao dominantni okvir stvarnosti, dok javni prostor sve više služi tek kao kulisa za njegovu konzumaciju. I pokazuje nam kako digitalna struktura vremena konzumira nas; kako na rascjepkani, porozni način, u stanju uvučenosti gubimo osjećaj za granice, za distancu. Kako mentalno zarobljeni u orbitama smartphona gubimo osjećaj egzistencijalne orijentacije i vezu s prostorima u kojima živimo i susrećemo jedni druge. U krajnjoj implikaciji, predstava ostvaruje avangardni ideal hibridnog čovjeka-stroja, no u njegovoj dotrajaloj, posustaloj varijanti koja poziva na remont bazičnih postavki.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 24. lipnja 2026.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 15. lipnja 2026.)
  
  Display Bar 2.0
  autori i izvođači: Martina Terzić, Jura Ruža
  autorska glazba Arian Peharda, dizajn rasvjete Marijan Josipović, fotografije Matija Benić. ilustracije i dizajn plakata Lucija Ostrogović, dizajn programske knjižice Matilda Lepoglavec, tehnička podrška Tomislav Terzić
  premijera 7. lipnja 2026. (Osijek)
  financijski podržali Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Osijek, Osječko-baranjska županija

Piše:

Jasmina
Fučkan