Kada smo se posljednji put igrali, a da pritom nismo morali opravdati čemu ta igra služi? U plesu i umjetničkom radu to pitanje brzo postaje vrlo konkretno: mora li svaki pokret imati razlog, svaka ideja jasno značenje, a svaki pokušaj voditi prema predstavi? Koliko je moguće ostati u čekanju, uživati u pogreškama i istraživati bez vezivanja za unaprijed zadani cilj? Koliko prostora ima za proces u kojem se još ne zna što bi iz njega moglo nastati?
Rujansko izdanje Plesnih intenziteta u Zagrebačkom plesnom centru, naslovljeno In Open Mode, krenulo je upravo od tih pitanja. Od 14. do 19. rujna istraživalo se kako ideje nastaju kroz igru, eksperimente i zajednički rad. Ovaj moj kuratorski osmišljen edukacijsko-prezentacijski program kroz različite tematske blokove okuplja profesionalne plesne i druge umjetnike, studente i zainteresiranu publiku. Izvedbe, radionice, diskusije, simpoziji i javne prezentacije povezuju umjetničku praksu s različitim načinima njezina upoznavanja i doživljavanja.
U središtu programa bio je laboratorij Imagining Our Unknown Knowns – A Playground (not only) for Artists, koji je vodio Peter Stamer, dramaturg i kurator iz Berlina. Kroz pokret, razgovor, improvizaciju, apsurd i grupne zadatke sudionici su, dolazeći iz različitih umjetničkih područja, istraživali što ih pokreće, što ih ograničava i kako nastaviti kada ponestane ideja. Naslov laboratorija upućuje na ono što možda već znamo, ali još ne prepoznajemo: intuicije, tjelesna iskustva i navike kojima se služimo prije nego što ih uspijemo imenovati.
Igra u takvu radu ima posebno mjesto. Johan Huizinga u knjizi Homo Ludens (1938.) promatra je kao temeljnu sastavnicu kulture, koja može uključivati ozbiljnost, predanost i potpunu koncentraciju. U suvremenoj svakodnevici, međutim, često je ostavljamo za vrijeme nakon obavljenog posla. Cijenimo je, ali želimo da nas nečemu nauči, nešto proizvede ili unaprijedi neku sposobnost. Teže joj dopuštamo da traje dok još ne znamo kamo vodi.
Donald W. Winnicott u knjizi Playing and Reality (1971.) kreativnost razmatra kao način doživljavanja svijeta, prisutan i izvan umjetničke djelatnosti. Njegov pojam „potencijalnog prostora“, područja između unutarnjeg iskustva i vanjske stvarnosti u kojem se razvijaju igra i kulturno iskustvo, ovdje može poslužiti kao poveznica s laboratorijskim radom. Pomaže nam razmišljati o tome što je potrebno da ideju iskušamo prije nego što je procijenimo ili odbacimo. Ponekad je dovoljno promijeniti ritam, odgoditi odluku ili pratiti tuđi prijedlog da bismo primijetili nešto što nam je dotad izmicalo.
Gostovanje predstave Perdón španjolskog dvojca Losinformalls 18. rujna dalo je tim razmišljanjima tjelesan i duhovit oblik. Luis García i Pere Joseph, poznati kao Fruta i Pere, u opisu rada govore o želji da plešu i ludiranju, zadovoljstvu koje ih je vodilo i sumnji koja se potom pojavila: jesu li uzalud potrošili vrijeme i vrijedi li ono što rade? Pred publikom se ta dvojba razvija kroz niz pokušaja da se ideje uprizore, a njihova je privlačnost upravo u neizvjesnosti ishoda.
Dvojac svoje igralište otvara publici od samog početka. Dok gledatelji ulaze, oni već plešu u klupskom techno ritmu, prepušteni transu kretanja uz glazbu. Publika mobitelima osvjetljava put do sjedala. Ulazimo kao u klub u kojem je ples već u tijeku, pridružujući se uzavreloj atmosferi. Dug plesni uvod iscrpljuje tijela i mogućnosti njihova kretanja uz postojani techno ritam, nakon čega dvojac prelazi na igru s elastičnim gumicama. Omotavajući ih oko lica, izvođači pomiču kožu i izobličuju crte sve do gotovo potpune neprepoznatljivosti, stvarajući prizor koji je komičan i neugodan u isti mah. Potom obje glave pokušavaju smjestiti u jednu zajedničku gumicu te se udaljavaju jedan od drugoga, rastežući ju prema granici pucanja. Napetost gumice prenosi se u gledalište. Iz vlastitog iskustva znamo kakva bi bol mogla uslijediti. Tijelo reagira prije nego što se išta dogodi: čuju se uzdasi, gledatelji prekrivaju lice, trzaju se i povlače. Ta kinestetička empatija povezuje nas s izvođačima – gledamo njihov rizik, a mogući ishod gotovo osjećamo na vlastitoj koži. Suluda ideja zadržava dječačku naivnost prema posljedicama. Mi ih, međutim, ne prestajemo zamišljati.
Po tom se ključu nižu i ostale ludorije, za koje je teško odrediti gdje bi im bilo pravo mjesto izvan ovakva igrališta. Iznenadno provjetravanje prostora vatrogasnim aparatom, na kojem izvođači jašu i odižu se od tla, ples obješenog čovjeka i drugi fizički obračuni s rekvizitima i scenografijom prizivaju humor Bustera Keatona. Preciznost, rizik i prividna nezgoda međusobno se hrane, a izvedba poprima i akrobatske kvalitete. Dojam spontanosti počiva na vještini: ritam, trajanje i procjena rizika održavaju napetost, ali i naše povjerenje u one koji je izvode.
Gregory Bateson u eseju A Theory of Play and Fantasy (1955.) istražuje kako prepoznajemo da je nešto igra. Radnju tada razumijemo drukčije nego što bismo je razumjeli izvan tog okvira. Perdón nas zadržava na osjetljivoj granici tog prepoznavanja. Znamo da gledamo igru, ali mogućnost boli ostaje. Smijemo se, brinemo i povremeno odvraćamo pogled. Humor i ozbiljnost nastanjuju isti prizor.
U razgovoru nakon predstave otvorilo se i pitanje reprezentacije maskuliniteta. Može li se taj oblik tjelesnog rizika, međusobnog izazivanja i svojevrsnog iživljavanja čitati kao izrazito muški način igre? Autori su objasnili da se u radu ne bave tim pitanjem. Žele uživati u igri i nizati nemoguće, „nepotrebne“ ideje. Njihov odgovor ipak ostavlja mjesta drukčijem čitanju. Dvojica muškaraca koji iskušavaju izdržljivost vlastitih tijela mogu nas podsjetiti i na usvojene obrasce ponašanja, čak i kada sami svoju aktivnost doživljavaju kao slobodno ludovanje.
Razgovor je približio i način nastanka predstave. Ideje koje su im padale na pamet pronalazile su put do scene i dobivale izvedbeno rješenje. Logika pokušaja i pogreške, koju obično povezujemo s probama, postaje dio izvedbe. Hoće li uspjeti? Koliko još mogu izdržati? Kada će odustati? Ustrajanje u igri pokreće izvedbu, a neizvjesnost nas drži uz njih. Upravo tu Perdón najizravnije dodiruje temu In Open Mode.
Dvojac tijekom izvedbe dio inicijative prepušta i gledateljima. Nude piće, stvaraju opušteniju atmosferu, a zatim publici daju male zračne topove kojima ih može dobrovoljno gađati. Publika koja je dotad pratila njihove pokušaje sada može djelovati. U toj varijanti igre graničara jedni u druge ispaljujemo mekana spužvasta srca, obasipajući se ljubavlju. Srca ostaju rasuta po dvorani i izvan nje, kao trag igre u kojoj smo nakratko sudjelovali zajedno.
Prelazeći iz igre u igru, iz situacije u situaciju, izvođači nam gotovo ne daju predaha. Smijeh, uzdasi brige, radost i mali užasi drže nas u sadašnjem trenutku. Potajno navijamo da svaki pokušaj uspije bez ozljede, pogreške i štete, premda nas upravo mogućnost drukčijeg ishoda drži na rubu sjedala. Autori predstavu opisuju kao izjavu ljubavi i mržnje prema plesu, ali je mržnju na sceni teško pronaći. Taj se sukob može čitati prije svega kao njihov odnos prema vlastitoj praksi, uvjetima rada i autoritetima, stvarnim ili zamišljenim, koji određuju kakva je umjetnost vrijedna mjesta na sceni, koje ideje imaju smisla i kojim bi dramaturškim redom trebale biti posložene. Upravo u tom dramaturškom neredu pronalaze način da budu u predstavi, izađu s igrališta i sa scene, ostavljajući za sobom nešto nalik nepospremljenoj dječačkoj sobi koja uporno izmiče zahtjevima za redom i čistoćom.
Na kraju se ispričavaju svima koji su možda očekivali nešto drugo: publici, produkciji, domaćinima i ostalima uključenima u nastanak i život predstave. Isprika iz naslova postaje završna gesta njihova otpora očekivanjima koja ih okružuju. Ispričavaju se, ali svoju igru ne povlače: dali su joj prostora, humora, nepredvidivosti i dosljednosti.
Reakcije u dvorani i komentari nakon izvedbe sugerirali su koliko takav susret može biti dobrodošao: malo svježeg zraka i ljudske radosti izazvane igrom i iščekivanjem. Perdón nas vraća spremnosti da se prepustimo situaciji nad kojom nemamo potpunu kontrolu, nadajući se najboljem. Tu se prepoznaje i vrijednost ovog temata Plesnih intenziteta In Open Mode— prilike da iskušamo, zastanemo, nasmijemo se i dopustimo da nas vlastita ili tuđa ideja iznenadi.
I poput dječaka koji se ispričavaju zbog nepospremljene sobe, više da ublaže kaznu nego iz žaljenja zbog zanesenosti i divljanja, Losinformalls na kraju kažu: „Perdón.“
© Alexandra Madsen, PLENA SCENA.hr, 15. listopada 2026.
